2008.

PET SLIKA IZ GORSKOG KOTARA, Zagreb, galerija Kontura

 

tekst Mladena Lučića objavljen u katalogu izložbe 5 SLIKA IZ GORSKOG KOTARA u galeriji Kontura, 12. 2008.

Predrag Todorović sredinom je devedestih godina prošlog stoljeća zaokupio pažnju šire hrvatske likovne javnosti rafiniranim, gusto tkanim, spiralnim crtežima rađenim na velikim formatima. Ti su crteži bili analitičke naravni, odnosno izvjesna reminiscencija problema koje je početkom sedamdestih godina načelo primarno i analitičko slikarstvo, samo sada u Todorovića izvedeni i na vizualno dojmljiv način. Problem je isti – istraživanje elementarnosti likovnih disciplina i pojmova a dojam je snažno i upečatljivo umjetničko djelo koje koketira i s optičkom umjetnosti (opartom) te mu ne nedostaje, za razliku od većine spomenutih radova iz sedamdesetih godina, estetske dojmljivosti.
Umjetnikov interes za umjetničke istraživačke postupke prisutan je od njegovih samih autorskih početaka kada se još kao student počeo baviti slikarstvom bliskom informelu, odnosno preciznije rečeno tašizmu. Listajući u svijesti one povijesne stilove koji su tretirali isključivo problem slike i njenih osnovnih elemenata Todorović je, paralelno apstrahirajući ili multiplicirajući određene slikarske elemente i probleme, ali stječući iskustvo radeći i u drugim medijima, do sada postigao raznolike i nadasve impozantne rezultate te je svojim sustavnim i jasno zacrtanim putem otvorio niz novih poglavlja u tumačenju i interpretaciji biti slike ili crteža.
Ne čudi da se Todorović gotovo dvadeset godina nakon svojih početaka vratio informelu, samo sada više ne tašističke, već radikalne provenijencije, što vrlo jasno govori o autorovom sazrijevanju i dosljednoj provedbi njegovih postupaka.
U izloženim platnima srednjeg formata, on govori o slikarstvu služeći se neslikarskim materijalima, odnosno prirodnim organskim elementima, od kojih se mnogi upotrebljavjaju i kao pigmenti za izradu boja.
Služeći se, od slikarskih alata jedino špatulom, kojom je nabacivao zemlju na površinu platna, Todorović je rukama trljao, grebao i urezivao svojevrstan crtež u samu strukturu slike koja je nastala mješanjem i gestualnim nanošenjem zemlje, pijeska ili lišća. Takav slikarski postupak, vrlo blizak radikalnom informelu, u Todorovića, osim što akcentira materično zasićenu površinu, govori i o jasno prepoznatljivoj personilizaciji autora u istinskom stvaralačkom procesu umjetničkog djela. Ako je, kako kaže Argan, …Informel u svojim počecima bio čisti čin egzistencije, slobodne od svake intencionalnosti i od svake refleksije…,Todorović zanemaruje tu njegovu ideološku konotaciju, već ga isključivo shvaća kao čvrsto polazište k potrazi za elementarnim segmentima nastajanja i postojanja slike. Upotrebljavajući materijale nađene u prirodi, autor akcentira bit slikarstva zanemarujući svaku drugu konotaciju ili iščitavanje, te se isključivo okreće njegovoj materijalnoj egzistenciji. Autor svjesno radi inverziju jer služeći se karakterističnim slikarskim postupcima kao što su slojevitost, gestualnost, ekspresija i dinamičnost kompozicije u stvari ogoljuje sliku do njene elementarnosti.
Todorovićevo slikarstvo potpuno je oslobođeno bilo kakvih asocijativnih primjesa, te definitivno napušteno od predmetnog svijeta. Ono je inverznim postupkom svedeno do svoje suštine, a upotrebom prirodnih materijala i njihovih pikturalnih svojstava autor je do kraja ogolio sliku vrativši je na njene osnovne početke, a fascinirajuće je što je do toga došao u potpunosti zasićenim slikarstvom kao produktom bogatih osobnih iskustava rukovođenih premisama avangardi proteklog stoljeća.

 

Mladen Lučić