2014.

ALADINOV DUH, Zagreb, galerija FORUM, 15. 3. - 19. 4. 2014.

 

Izložba Predraga Todorovića u Galeriji Forum sastoji se od dva strukturalna elementa, odnosno od četiri izloška: tri crteža/slike na pocinčanom limu i velikog objekta nastalog na licu mjesta, zmijolike forme varirajuće debljine, koja bogato meandrirajući prizemljem i katom čini markantnu dominantu unutar galerijskog prostora.

Iako u konačnom izgledu i dojmu izložbe priključeni dvodimenzionalni izlošci nesumnjivo korespondiraju kao suvisli vizualni sastavni dio, čineći organski i komplementarno nadopunjujuću komponentu decentno riješenog ambijenta, oni služe i kao predmeti za mogućnost uvida u porijeklo velike središnje skulpture/instalacije, kao neka vrsta didaktičkog materijala. Naime, objekt koji kružeći prelazi iz prizemlja na kat galerije i obrnuto, debljajući prema sredini i tanjeći se poput zmije prema svojim krajevima, trodimenzionalni je prijevod spomenutih plošnih izložaka.

Nakon ranih radova od kraja 1980-ih nadalje (1990. Todorović završava studij Likovnih umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci) bliskih (neo)informelnom slikarstvu, u kojima njeguje materičnost boje uz upotrebu neslikarskih materijala, pri čemu, barem u naznaci, iskoračuje i u treću dimenziju - koristi gips, žicu, staklo, inkorporira različite sitnije predmete - umjetnik kasnije pribjegava i 'atipičnim' izletima u narativne, ma koliko minimalne instalacije. Izvodi ih u poliesteru, staklu, olovu i ready-made materijalima, ponekad uz upotrebu zvuka, a potom i ironično tretiranu amblemsku ikonografiju suvremenog industrijskog i političkog okružja.

Ipak, bez obzira što ti različiti, naizgled inkopatibilni, katkad 'primijenjenoumjetnički' pristupi u njegovu radu i sinkrono egzistiraju, Todorović se izgleda prvenstveno problemski ukotvio u produkciji svojih gustih 'mazo-mantričkih' crteža izvedenih na različitim podlogama u različitim materijalima (ugljen, flomasteri-markeri, akrilik...). Riječ je o sustavnim, dugotrajnom, sitnim potezima izvedenim crtežima, o rojevima kružnih, valovitih, spiralnih poteza-zareza, o vrtložnim nakupinama koje izviru iz različitih točaka površine, međusobno se završno prožimajući u zasićenom tkanju plohe papira, šperploče, daske...

Posljednjih godina Todorović koristi metalne površine koje prekriva tušem, a potom oštrim predmetom (grafičkom iglom) urezuje navedeni tip crteža. Te guste crtačke ispune cjelokupnih podloga nastaju upornim radom, pri čemu, čini se, izostaje preliminarni plan konačnog izgleda koji se formira spontano, automatistički kao posljedica mentalnog stanja u vremenu djelovanja, stanja emocija i smjerova misli koje se preko crteža specifičnim ritmom reflektiraju na površini. Takvu aktivnost istodobno bismo mogli atribuirati kao svojevrsni vid težnje neutilitarnom, utopijskom djelovanju, kao 'prijepis' vlastitog vremena, kao oblik terapije ili pokušaja panične potvrde vlastite prisutnosti u svijetu, kao način molitve-'iskupljenja' ili kao medijski karakterističnu praksu mantre kojom se teži inducirati vlastita duhovna esencija, odnosno biće tako nastalog produkta.

Dakako, formalno gledajući, u ovim Todorovićevim radovima možemo evocirati i oblike primarnog, elementarnog slikarstva iz sedamdesetih godina. No za razliku od suhih temeljnih zahvata koji analiziraju samu podlogu, materijal i proces nastanka slike, kod ovog autora evidentan je naglasak na draži pa i dekorativnom učinku materijala, kao što je i primisao na predstavljačke, izvanmedijske sadržaje (ma koliko u vrlo stiliziranom obliku) također paralelno prisutna. Autor je, primjerice, analogiju teksturi i ritmu svojih crteža pronašao u gustim i ljeskavim formacijama jata riba koje se u munjevitim, čudesno sinkroniziranim skupnim pokretima, nepredvidivom dinamikom i promjenama smjerova gibaju, kruže i vrtlože ispod površine mora. Istina, iako je autor nerijetko i eksplicite slikao motiv riba, snimao ih videokamerom ili tek na različite načine aludirao na njihove forme, njegovi radovi su daleko od trivijalne ilustracije te biološke vrste i žive skupne prirodne pojave. Naime, ovdje je riječ više o prepoznavanju i komparaciji, o vizualizaciji podudarnih struktura i dinamike apstraktnih kategorija poput ritma emocija ili misli.

Te se apstraktne kategorije inkarniraju u različitim materijalima koje Todorović posebnom senzibilnošću bogato varira, inducirajući u svakom sredstvu i podlozi različiti učinak i vibraciju. Rad na limovima primjerice, shodno prirodi materijala, uključuje u konačnici i iluziju treće dimenzije, svojevrsne op-art učinke koji se izmjenjuju položajem promatrača u odnosu na izložak, odnosno djelovanjem i promjenama svjetla. Ta iluzija prostornosti odnosno dinamizam promjene statičnog crteža potakla je umjetnika da, doslovce, svoj crtež pretoči u treću dimenziju. Tako je, kao adekvat, pandan liniji odnosno zarezu na plohi, pronašao ready-made predmet, plastičnu slamku, koja će u svojoj prostornoj adiciji i 'trikotaži' autorov crtež oprostoriti, učiniti skulpturom, a istodobno rezultirati novom dimenzijom asocijativnosti. Osim jatu riba, koje sad promiče prostorom galerije, umjetnik je u novoj, prostornoj formi pronašao i mogućnost prispodobe eteričnog fluida, duhovne supstance odnosno, doslovce, duha - Aladinovog duha iz davne orijentalne priče.

Riječima samog autora:

Unutarnji prostor galerije doživljavam kao svoj unutarnji prostor (unutar grudnog koša ili unutar svijesti, ili unutar i blizu nekog mog centra), kojeg još uvijek dovoljno, i iznova, ne poznajem.

Doživljaj Bića koje unutra huči među zidovima, i koje se ovdje materijaliziralo pomoću srebrno-sivih slamčica,  u  stalnoj je metamorfozi od Svemoćnog (Aladinovog) Duha do zarobljenog, sputanog  Duha, koji kao da se ne može probiti na svjetlo dana.

Ova difuzna galerijska instalacija, ma koliko markantno okupirala prostor, uključuje dakle i ideju blokiranog energetskog naboja, supstance koja tek iščekuje svoju kreativnu akciju realizacije čina-želje. Naime, iako djeluje kao oslobođena i prostorno izdašno razvedena forma, prema autorovom tumačenju, unutrašnjost galerije postaje metafora boce s duhom, oklopa bića koji onemogućuje oplodnju zarobljene duhovnosti. Time se dodatno komprimira, odnosno obogaćuje značenje prezentiranog oblika, koji istodobno drastično manifestira i razvija svoju protežnost te, paradoksalno, trpi osporenost razmahivanja svog potencijala.

No ako zanemarimo spomenutu sugestiju metaforičkog značaja središnjeg eksponata, u izložbenom smislu Todorovićev nastup jedan je od onih koji naglašavaju prostornu činjenicu izlagačkog mjesta, nadilazeći tako tradicionalni odnos prema galeriji kao kontejneru za artefakte koji su izvan relacije s neposrednim kontekstom.

Njegova izložba poprima tako značaj jedne u nizu kreativnih programskih inačica koje doprinose dobrodošlom naglašavanju i osvještenju prostora, odnosno svih karakteristika i posebnosti same Galerije kao medija prezentacije žive suvremene umjetnosti..

Antun Maračić