2012.

DVADESET DANA ILI OSLUŠKIVANJE NEOBJAVLJENOG, Zagreb, Galerija GRETA

 

Dvadeset dana ili osluškivanje neobjavljenog

 

Na crtežima Predraga Todorovića, prepunima konceptualnog potencijala, snažnoga vizualnog intenziteta i cjelovita sustava izrazitih plastičkih vrijednosti, pokazanim u Greti, na izložbi Dvadeset dana ili osluškivanje neobjavljenog, autor se priklanja tihom, autonomnom govoru samo dvaju konstitutivnih elemenata: dvodimenzionalnoj podlozi i mnoštvu rafiniranih, gusto tkanih, koncentriranih i vibrantnih nakupina spiralnih poteza. Na bijelu podlogu Todorović špahtlom nanosi slikarski vosak, pomoću medicinskog benzina rastopljen u kašu. Na podlogu od stvrdnuta voska potom nanaša tamni tuš, uglavnom crni, i oštrim tehničkim pomagalom ostvaruje krajnje intrigantan dijalog s podlogom - nakon svakog urezivanja iz podloge izbijaju uske bjeline – bljeskovi volje, namjere, svjetla… U kreativnoj slobodi kombinatorike, nervaturama i izborima kojima kao prepreka ne stoji ni jedna predkoncepcija - ritam rasta lapidarnih zapisa linije i snažne energetske matrice - stvarajući iluziju gibanja - prekrivaju potpuno ispunjen format podloge, potencijalno proširljiv u beskraj.

Cjelina kadra - uz uzbudljivu avanturu spontanosti i neposrednosti - gradi se postupno i svaki potez povučen je u odnosu na cjelinu i svjestan je cjeline. Parcijalan odnos prema bilo kojem mjestu, detalju i fragmentu ovdje ni na trenutak ne postoji. Odnos prema gustoći, zastrtosti i fakturi, dakle, podređen je osjećaju supstancije od koje je sve načinjeno.

Monoelementi ovih crteža - linije - naviru i obnavljaju se u neiscrpnu inspirativnom prosedeu neprekidna energetskog kruženja – koje nema ni početka ni kraja, a koje se materijalizira u uvijek različitim artificijelnim konfiguracijama koje, međutim, isključuju iluzionističku ideju i svjedoče odsutnost referencijalne i simboličke funkcije.

Ostvarenja su to jedinstvenih metijersko-poetoloških postavki i posebne nervature poteza. Konfiguracije linija kipte odrješitošću; djeluju kao prapočetne i konstantne, svečano trajne, ali istodobno i slučajne i trenutne.

 

***

Svaki crtež (napravljen u 24 sata) stvara dojam autorova boravka u psihološkom polju (polju sila), rađen je u  razmacima, tj. unutar dvadeset dana, tako da nam se u svakom crtežu otkriva istodobnost ponavljanja postupka, ali i jedinstvenost u svakoj pojedinoj realizaciji, pa crteže možemo pokušati odčitati kao predodžbu autorovih mentalnih krajolika, vizualno dislociranih i dezintegriranih. Brojni čulni podaci iz autorovih nesvjesnih pulsiranja sublimirani su u osebujnu strukturu i teksturu. Ovom prigodom, dakle, crteže najradije iščitavamo kao intuitivno-meditativne postupke koji čine dnevnik autorovih reakcija na senzacije koje je doživio i recipirao u dvadeset dana - kao morfološku transkripciju nekih njegovih unutarnjih stanja i turbulencija, dnevnik nizanja misli inherentne razvojne logike, stavova i raspoloženja, uznemirenosti, melankolije, dakle, kao autoreferencijalne, introspektivne monologe stvorene za sebe hermetične i nečitke piktograme iz autorove individualne mitologije, autorefleksivne, kontemplativne i sugestivne nositelje autorova sofisticiranog i istinskog senzibiliteta koji se ostvaruje u svome vremenu. Za nj su to možda i katarzična i kontemplativna iskustva.

Tamni Todorovićevi crteži nedvojbene ekspresije i sugestije, međutim, nisu uradci negacije, nihilizma, mraka, tamne strane svijeta – oni su, dapače, patetično rečeno, stvaralaštvo vitalnosti, strasna rasta i pozitivnih energija.

 

***

Crteži su primordijalna masa (kaša), “primordijalna juha”, u kojoj svaka crta izgleda poput bljeska namjere, supstancije koje odnekud naviru i iz kojih će možda tek nastati nešto pojavno – fizičko, formativno, mentalno, emocionalno... Prostor kadra nije nikakva realnost, nego polucija potencijala, sugestija nečega što se tek - poput fantazma koji se izvlači iz materije koja se netom pokrenula iz prvobitne neodređenosti (crno) i postupno se artikulira u „White Noise“ - treba realizirati. Na taj način crteži su likovni plastički registar pokretnih zbivanja. Kako kaže sam autor, iz „white noisea“, pozadinskog šuma svemira “rendom signala” počeo se artikulirati u kretanje sa smjerom, tijekom – kao da se pojavila neka namjera. Nešto je, međutim, tek pokrenuto – kovitla se, kulja, pomiče i formira, što će se samo od sebe i po sebi - samoinicijacijski -  oblikovati u nešto. Možda će taj potencijal do kraja pokrenuti i oblikovati ljudske misli, želje, emocije i akcije te postignuće objaviti u nečemu formativnom ili prepoznatljivom?

Premda su crteži odterećeni svega prikazivačkoga i definitvno napušteni od predmetna svijeta, gustišom bijelih raznosmjernih linija slikar stvara dinamične i vizualno pokrenute kompozicije potpune neodređenosti, ali kompozicije su to i metaforičnih i vrlo osobnih i zakučastih značenja.

Stoga su i ove posne konfiguracije podatne za mnoga, pa čak i literarna tumačenja. Crtež, u kojemu ne uočavamo nikakvu pretenziju da bude nov i suvremen, dakle, možemo iščitati na različitim interpretativnim razinama, primjerice kao poruku da je svekolika umjetnička praksa zapravo varijacija na samo jednu jedinu temu, pa se, kao, primjerice, u Knifera, cijeli postupak obilježavanja prostora i vremena materijom dovodi do apsurda.

Jedna od interpretativnih dimenzija ciklusa jest i pitanje percepcije – ono što motritelj vidi uistinu je tek nešto raspuknuto i nekonzistentno i cjelina nečega motritelju uvijek je nedostižna: ne može je percipirati niti prikazati, nego je - preko njezinih pojavnih manifestacija, fragmenata, bljeskova - može samo naslućivati.

Ciklus može govoriti i o motriteljevoj plutajućoj svijesti, zbrkanoj zbog neprekidna protoka informacija i nepostojanja bilo kakva stvarnog uporišta.

Možemo govoriti i o otvorenu djelu, radu na nesvršenu djelu, ali i o mehanizmu ponavljanja, procesualnosti, serijalnosti, zamjeni logike odnosa na slikanoj površini tijekom procesa, djelu kao vlastitoj pragmatici gdje se naglasak sa sadržaja prebacuje na proces, jezičkim igrama, varijablama u postavljenoj jezičkoj igri...

Ovaj ciklus crteža odčitavamo i kao dokaz da sublimno podrazumijeva gubitak mislene supstancije u korist čistoga vizualnog užitka, pa s tim u svezi i o vizualnosti oslobođene vanjskih referencija na bilo koje socio-kulturne kontekste.

 

***

Premda su ovi raskošni vizualni spektakli stvoreni u amimetičkom raspoloženju i emancipirani od svake arbitrarnosti označiteljskih modusa i simboličko-reprezentativne dimenzije i mada ovi uradci nisu u službi ničega drugog osim sama sebe, oni u konačnici ipak ne podastiru tek neko interno slikarsko pitanje, nisu neki od sama slikara odvojeni proizvodi, nego ih možemo iščitavati i kao nazočnost jakog subjekta izravno upletena u sam egzistencijalni djelokrug autorova bića; odjeci su oni - barem i posredni i sekundarni - i autorove životne situacije.

Ovaj ciklus govori o Todorovićevu kreativnom rasponu i ponovno ga afirmira kao akribična znalca crtačke vještine koji ne neprestano traži nove izazove i na njih odgovara novim izražajnim mogućnostima.

 

Ivica Župan