2006.

MAGNETIČNOST CRTANJA (White Noise), Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Mali salon, Rijeka, galerija HDLUR-a Juraj Klović, Labin, Gradska galerija Labin

 

DVADESET GODINA UMJETNIČKOG DJELOVANJA
Nataša Ivančević


RAFINIRANI UNIVERZALIST

Predrag Todorović istaknuti je predstavnik hrvatske suvremene umjetnosti srednje generacije, a prepoznatljiv umjetnički izraz formirao je tijekom 90-ih godina XX. stoljeća. Njegov ukupni rad možemo označiti pojmom multidisciplinarnosti, a nastao je u okruženju pluralističke scene hrvatske umjetnosti 90-ih. Uz istraživanje različitih medijskih izraza (slikarstvo, crtež, objekt, instalacija, ambijent1) bavi se i grafičkim oblikovanjem, edukativnim radom2, kratko razdoblje studentskih godina bavio se i scenografijom, a sklon je udruživanju s umjetnicima – kolegama, s kojima teži uspostavljanju boljih uvjeta za umjetničko djelovanje šire umjetničke zajednice. S Ervinom Jahićem objavio je autorsku knjigu kao konceptualnu interakciju likovnog i poetskog izraza3. Bio je jedan od osnivača umjetničke udruge “URA”  i voditelja galerije “Kružna” devedesetih godina u riječkom Palachu, a od 2003. do 2004. obnašao je funkciju predsjednika HDLU-a Rijeka. Sklon je i rafiniranoj društvenoj kritici koju artikulira bilo provokativnim umjetničkim akcijama, bilo rijetkim, ali dragocjenim izjavama u medijima. Možemo ga nazvati i postmodernim univerzalistom koji se dotiče različitih oblika društvenog i umjetničkog djelovanja uvijek obilježenim osobnim individualnim pristupom.

Ova publikacija nastala je iz želje da se cjelovito vrednuje i jednim knjižnim izdanjem omogući uvid u najznačajnija umjetnikova ostvarenja od studentskih dana pa do danas, što omogućuje praćenje geneze individualnog rukopisa kao i raznolikost interesa. Može se staviti uz bok monografskim4 knjižnim izdanjima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, koja su pratile opsežne retrospektivne izložbe, no zbog kulturi nesklonih vremena, nešto je skromnija.

 


POČETNA SLIKARSKA ISTRAŽIVANJA - STUDENTSKE GODINE

Tijekom studija likovnog odgoja i likovne umjetnosti na riječkom Pedagoškom fakultetu5, na trećoj se godini studija opredijelio za slikarski smjer koji je vodila prof. Ksenija Mogin. Krajem 80-ih nastaju prvi zreliji radovi - crteži i slike. Slikarska je površina apstraktna, a od početne tendencije apstrahiranja i deformacije predloška ubrzo je slikarski rukopis razvio do potpuno apstraktnog lirskog izraza. Već se u tim ranim radovima prepoznaje Todorovićev istančan osjećaj za materijal kojim strukturira površinu blago enformelnih značajki, nastalu kombiniranjem različitih materijala - ugljena, granula pijeska, pigmenta boje. Također veliku važnost pridaje procesu građenja plohe pažljivim odmjeravanjem gustoće i smjera namaza. Ipak, to slikarstvo nije analitičko, već je prije rezultat bilježenja slikareve energije, spontanosti i kontrolirane gestualnosti. Neočekivanim slikanjem linearnih detalja otkriva stalnu preokupaciju crtežom. Sklon je radu na većim formatima i stvaranju sfumatoznih efekata, osobito kada je slika monokromna. Iako apstraktna, postupnim radom površina postaje sve više asocijativna i to u smjeru lirskog pejsažizma, osobito u slikama nastalim krajem 80-ih i 1990. godine.


Todorović formira svoj rani likovni izraz u okruženju umjetnika riječko-istarskog kruga, koji u 2. polovini 80-ih slikaju kontrolirajući i disciplinirajući apstraktnu gestu, pa ih nazivamo slikarima kontrolirane geste6. Članovi žirija riječkog 13. biennala mladih (1985.) uočili su prevagu radova enformelnih značajki izrazite materičnosti površine kao i slikarskog apstraktno-ekspresionističkog izraza, a sljedeći biennale (1987.) učvrstio ih je u uvjerenju da se radi o raširenijoj novoj slikarskoj pojavi mlađih autora koju su nazvali kontrolirana gesta. Tako su nazvali i izložbu7 nastalu odabirom radova koji su iskazivali duh postmodernističke interpretacije enformela, apstraktnog ekspresionizma i monokromnog slikarstva u smislu kontrolirane, a ne intuitivne prakse 50-ih. Njihovo slikarstvo možemo tumačiti i kao reakciju na pojavu transavangardnog i neoekspresionističkog slikarstva koju je karakterizirala neobuzdana gestualnost i figurativnost. Brižljiv im je odnos prema materijalu i fokusirani su na primarnost građenja materijalnog apstraktnog znaka. Todorović će puni redukcionizam i oslobađanje od asocijativnih naznaka razviti nekoliko godina kasnije, ali nije naodmet naglasiti važnost prvotnih poticaja koji su dolazili iz riječkih likovnih krugova, a osobito studiranjem kod prof. Ksenije Mogin.

 

KRETANJE U PROSTOR

Sljedeći važan pomak u likovnim traženjima nastaje 1990. kada prevladava ograničenja dvodimenzionalne podloge i prisvaja prostor kao poligon intervencije. Nastaju mali ambijenti, trodimenzionalni objekti koje aplicira na zidnu plohu. Crtež i različite vrste grebanja po podlozi oprostoruje upotrebom žice. Važna mu je atmosfera koju stvara umetanjem žarulja i upotrebom poliesternih masa koje lijeva u ploče. Na njih intervenira crtežom, grebanjem i postupcima intuitivne prirode pa ti mali ansambli poprimaju izrazito taktilna i slikovita svojstva. Najviše ga privlači kada tijekom rada s materijalom slijedi logiku ponašanja materijala i svojstva koja su mu karakteristična, a na takav će način koristiti materijal i u kasnijim godinama. Iako je težnjom da radi trodimenzionalne objekte prihvatio izazov kretanja u prostor, i dalje mu je primarni poticaj gradnja i strukturiranje plohe, pa se slikarskim i crtačkim senzibilitetom odnosi prema podlozi. Usporedno slika i crta, a jednu od slika koja je nastala 1992. (Riba 1) izlagao je na zagrebačkom Salonu mladih iste godine i to je bilo njegovo prvo sudjelovanje na važnijoj skupnoj izložbi izvan Rijeke.

 

PRIMARNI SLIKARSKI POSTUPCI

Od 1992. primjetno je čišćenje s površine slike svih suvišnih natruha i asocijativnosti, približavanje analitičkom slikarstvu i to onom polu koji teži primarnim slikarskim postupcima i analizi materijalnih aspekata slikarstva (boja, materijal, podloga, tekstura) te daljnja enformelizacija površine slike. Na plohu špatulom nanosi slojeve grublje materije – cement, žbuku, vapno i asfalt te pažljivo, odmjerenom gestom gradi površinu. Važna mu je postupnost i odmjerenost prilikom nanošenja materijala pa razvija tankoćutni, naglašeno taktilni odnos s materijalom. I tijekom slikarskog postupka uvijek se vraća crtežu pa i na slikarsku plohu intervenira crtačkim nervom ostavljajući linearne tragove ugljenom i olovkom. Unatoč dojmu enformelne površine, njegove slike nisu izravni nastavak slikarstva enformela iz 50-ih jer materija ne emanira tešku energiju, tragična ili dramatična stanja, već suptilnost i uravnoteženost osobnog emotivnog polja. Omiljena mu postaje upotreba akrilne bijele boje koju nanosi na foliju kojom prekriva podlogu od šperploče. Te bijele slike karakterizira linearizam, a u nekim slučajevima i približavanje crtačkom razmišljanju. Usporedno sa slikanjem slojevima materijala koje intuitivno nanosi na podlogu, javlja se i tendencija za stvaranjem vrtložastih struktura, što asocijativno podsjeća na jato riba, motiv koji će se sve češće pojavljivati. Na prvoj većoj samostalnoj izložbi, u Malom salonu 1993., izlaže slike, reljefe i ambijente. Na jednom od izloženih radova, prvi se puta na rubu slikanog polja javlja dinamični, vrtložasti crtež nastao crnim grafitom. Doima se opartistički vibrantno, ali mu cilj nije samo ostaviti dojam optičke igre, već nosi snažan energetski naboj.


Daljnji postupak razradbe apstraktnog materičnog slikarstva pokazuju slike nastale u 2. polovici 90-ih, koje su dovedene do monokromne čiste apstraktne plohe. Možemo ih podijeliti u dvije skupine – one koje su nastale gestualnim činom umjetnika i one druge, depersonalizirane, nastale bez autorove intervencije na podlogu, prepoznavanjem i izlaganjem značajke podloge po sebi. Nastaje serija crnih slika od kojih je najznačajniji diptih Bez naziva8 iz 1998. Sastoji se od dvije crne monokromne slike nastale grebanjem i urezivanjem po ploči prekrivenoj asfaltnom ljepenkom. Postupak je izveden alatima za linorez i drvorez te je podloga tretirana poput grafičke ploče koja bilježi linearan trag. Ljepljiva površina prima i čestice iz okoline pa tako postaje živo tijelo i svjedok interakcija s okolinom. U navedenom radu najistaknutija je metodologija koja, u manjoj ili većoj mjeri, obilježava njegov rad: procesualnost, repetitivnost, kartezijanska redukcionistička metoda, inzistiranje na govoru plohe i linije te materičnost. Diptih Subota/nedjelja iz 1997. sastoji se od dvije različito strukturirane monokromne plohe - crne sjajne površine nastale nanošenjem asfalta špatulom na ploču od lesonita i mat plohe koju čini napeta crna tkanina. Sjajna površina bilježi tragove geste i u suprotnosti je s posve neutralnom površinom tkanine. Tadašnji Todorovićev primarni interes bio je prepoznavanje uzoraka u različitim artefaktima i njihovo suočavanje. Po tom načelu bira dvije spužve koje se neznatno razlikuju po tonalitetu te ih, bez ikakve dodatne obrade ili intervencije, izlaže kao dvije ravnopravne plohe (1997.).

 

MAGNETIČNOST CRTANJA

Prvi izraženiji poriv za stvaranjem koncentriranih i vibrantnih crtačkih nakupina koje prekrivaju cijelu površinu podloge nastaje 1992. Taj se proces razvio iz slikarskog postupka, odbacivanjem materičnosti i koncentriranjem na crtež kojim se tražila materija. Tada nije mogao predvidjeti koliko će značajno mjesto u njegovu budućem radu zauzeti ta najneposrednija likovna tehnika. Tankoćutnom mikrostrukturalnom obradom površine stvara minijaturno tkanje vrtložastih, valovitih ili spiralnih niti koje pretvaraju podlogu u dinamično polje napetog energetskog naboja. Spontano uočavanje prirodnog fenomena – gibanja sićušnih morskih riba u jatu, 1994. godine, njihovo ljeskanje, vibriranje i kretanje, izaziva kod Predraga efekt prepoznavanja značajki koje je intuitivno predvidio i nesvjesno pretočio u drugi, artificijelni kod, kod umjetničkog djela. Pojava u prirodi nositelj je istog energetsko-vizualnog fenomena koji izazivaju njegovi crteži. Od tada će još intenzivnijom predanošću do u tančine popunjavati nebrojene površine minucioznim crtežom. Ponovno je važan jedino njegov odnos s površinom koju do posljednjeg milimetra prekriva crtežom koji gradi u stanju estetske kontemplacije. To u njemu izaziva isto stanje kao izgovaranje mantre za predanog meditanta – sve intenzivnije prodiranje u duboko stanje svijesti u kome se oslobađa rojeva suvišnih misli. Za njega je proces crtanja intuitivni i osjetilno-duhovni doživljaj, misaono i duhovno prožimanje koje nastaje tijekom nastanka djela. Potpuno se prepušta unutarnjem porivu koji pokreće njegovu ruku u magičnom procesu crtanja.


Kratki, gusto strukturirani linearni potezi prekrivaju cijelu površinu valovito pokrenute podloge objekta koji nastaje 1993. Veliki crtež kružnog formata ugljenom9 (1996.) u promjeru dva metra izlaže na 8. biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Torinu 1997. što je njegovo prvo značajnije predstavljanje na međunarodnoj izložbi izvan Hrvatske. Vrtložasta linearna struktura koja ekspandira iz središta kruga i širi se prema rubovima doima se kao neprekinuto energetsko kruženje. Konkavno zrcalo koje se nalazi na podu ispod crteža uvodi novu kvalitetu – prostornu dimenziju i mogućnost sagledavanja (u deformiranom zrcalu) iskrivljenog segmenta crteža. Nasuprot univerzalizmu energije u vječnom kretanju unutar savršene forme kruga koji nema ni početka ni kraja, u odrazu u zrcalu vidimo transformiranu, parcijalnu projekciju crteža, vidljivu u deformitetu.Idućih godina dalje razvija svoju crtačku strast, a novi izazov nastaje upotrebom drvenih pločica kao podloge. Djelomično iz ekonomskih razloga i nepostojanja optimalnih prostornih uvjeta za rad, ali odnoseći se prema radu i tim materijalima kao u najidealnijim uvjetima, crta na drvenim pločama malih formata. Poštujući prirodna svojstva materijala i teksturu podloge, ona postaje konstitutivni dio rada pa crta u smjerovima koje diktira podloga koja daje informaciju iz nultog plana. Tako 2000. godine nastaje dvadesetak pločica dimenzija oko 30 x 25 centimetara. Format diktira veličinu i kvalitetu poteza pa će na malim formatima i potez biti tanji, a mreža linija gušća. Najčešće koristi keramik pen koji ostavlja tanak trag iznimne finoće.


Na prijelomu stoljeća bilježimo Todorovićeva istraživanja mogućnosti širenja crteža u nove izražajne medije pa se tako koristi formom objekta, ambijenta i performansa. Na 15. međunarodnoj izložbi crteža u MMSU-u (2001./2002.) izlaže ambijent Flyfishing10, koji uz osobne ready-made ribičke rekvizite sadrži i crteže debla na drvenom parketu i papiru te računalne ispise hermetičnog sadržaja, a rezultat su posve osobne autorove priče u godinama opterećenim traženjima izlaza iz kraće umjetničke apstinencije. Tijekom izložbe11 u Malom salonu Predrag izvodi performans Čovjek koji crta12, koji čine tri razine – izravan autorov čin crtanja na otvorenju i fotografiranje tog procesa polaroidom te izlaganje tako nastalih fotografija s namjerom da se sve troje percipira istovremeno. Želja mu je da potakne na razmišljanje o značajkama mentalno-perceptivnih procesa: što je prije nastalo – slika ili čin? Tih godina nastaje potreba da crtež ekspandira i osvoji trodimenzionalne predmete pa tako crtežom prekriva površinu staklene boce koju izlaže s crtežima na dasci 2002. (Stol) na 56. godišnjoj izložbi članova riječkog HDLU-a. Tema izložbe je crtež, a žiri13 mu dodjeljuje prvu nagradu za iskorak iz tradicionalnog pojma crteža.

Crteži nastali od 2004. pa do danas i dalje razrađuju istu opčinjenost vrtložastim, vibrantnim linearnim strukturama. Najznačajniji je pomak u tim novijim crtežima problematiziranje odnosa formata i značajke poteza, odnosno strukture. Crtežom prekriva podlogu veličine do čak četiri metra pa promatrač tako treba veću distancu prilikom promatranja cjeline. Stoga je linija deblja, a razmak između mreže linija veći pa Todorović mijenja sredstvo rada te crta crnim i srebrnim markerima.

 

MEDIJSKI PLURALIZAM

Uz istraživanje mogućnosti slikarskog i crtačkog medija u kojem se koristi analitičkim ali i intuitivno-meditativnim postupcima, druga linija njegova interesa razvija se u smjeru likovnog istraživanja trodimenzionalnih objekata, instalacija i ambijenata te radom u netradicionalnim materijalima. U njima prostor, a kasnije i zvuk, tretira kao konstitutivni dio rada i razvija tankoćutni odnos prema svojstvima materijala te poštivanje i uvažavanje njihovih prirodnih svojstava. Taj je proces započeo još ranih 90-ih u pokušajima s već spomenutim objektima, kako ih je nazvao «malim ambijentima», koje tada još nije uspio posve osamostaliti u ambijent ili instalaciju. To je bilo početno vježbanje vještine koju će sada razviti. Tada trodimenzionalna tijela gradi slikarskim i crtačkim postupcima, ostajući u ravninama, pod diktatom plošnog.


U sklopu inicijative za uspostavljanjem dijaloga s publikom i stvaranjem dinamične platforme prikupljanja i razmjene informacija, što bi umjetnicima olakšalo djelovanje te stvorilo i toliko potrebnu bazu podataka (svojevrsnu arhivu), okuplja se skupina generacijski bliskih riječkih umjetnika: Jasna Šikanja, Lara Badurina, Predrag Todorović, Melita Sorola-Staničić, Damir Božić i Damir Šegota i nekoliko mlađih kolega, tada još studenata umjetnosti. Za prostor povremenog izlaganja i autorovu eksplikaciju te razgovor s publikom koriste stubište riječke Moderne galerije, no inicijativa se, nažalost, nije dugo održala. Na prvoj izložbi - dijalogu, u travnju 1995. Predrag predstavlja publici objekt - dvanaesterokutni obruč koji je autor oblikovao kao dinamičnu formu koja se multiplikacijom kružnog kretanja u osnovi vanjske, obodne mase i svoje unutarnje šuplje jezgre, nadovezuje na kružno kretanje interijera i lukove slijepih arkada stubišnih zidova.

Ambijent Jutro koji izlaže na Biennalu mladih umjetnika europskog mediterana u Rijeci 1995. prvi je rad ambijentalnih značajki. Daleke preteče radova prostornih značajki, mentalne su slike koje je Todorović zapažao u prirodi i na ulici. To su slučajne pojave (sjene, odsjaji na odbačenim predmetima...) u kojima prepoznaje savršenstvo forme, sklad kompozicije, izuzetnost i čaroliju atmosfere14, pa mu ta iskustva određuju put prilikom osmišljavanja ambijentalnih radova. Kako je uspješno savladavao slikarsku i crtačku plohu, tako je i u novom mediju uspješno rješavao likovnu problematiku. U ambijentalnoj instalaciji Jutro prepoznajemo njegovu tankoćutnost i vještinu u znalačkom odabiru materijala (staklo, olovo) koji svojim suprotnostima stvaraju iznimne slikovite i asocijativne vrijednosti. Tako se kaplje lijevane od kristalnog stakla ljeskaju mimetski podražavajući kapi vode, a nepravilne lokve na podu nadopunjuju mimikriju prirodnih pojava. Istodobno će u nekoliko radova istraživati energetsku kvalitetu vode, njezino gibanje, mijenjanje smjera i kinetičku dimenziju pretočiti u statičan medij (objekti Komad od vode, Wave, Jutro, izloženi u splitskom Muzejskom prostoru 1996.). Još jedan pomak nastaje 1996. kada u tunelu ispod Grožnjana intervenira u zatečene prostorne uvjete puštanjem dima što potencira memljivu atmosferu prostora.

 

Serije instalacija koje uključuju zvuk nastaju 1997. (Gusova klupa, Breza, Melankolija), a Edith Piaf 2004. Svim tim radovima zajedničko je istodobno i ravnopravno uključivanje različitih medijskih izraza u jednom djelu pa je zvuk posve ravnopravan računalnom ispisu, fotografiji, ready-made predmetu ili tekstu. Prolazne metamorfoze, ready-made sirove daščice bukova parketa, proizvoljno raspoređuje po podu izložbene dvorane u zgradi Filodrammatice, namjerno ostavljajući da slučajnost odredi način grupiranja objekata na podlozi – od parketa. Parket na parketu, tautološki je mišljen rad i najčišći primjer Todorovićeva minimalizma i osjetljivosti za karakteristike površine, plohe i prostora koji tretira kao konstitutivni dio rada. Najdraži su mu samizdat katalozi ready-made značajki, koje osobno oblikuje i izrađuje, a koristi ih kao komunikacijsku ekstenziju rada. Tako je katalog navedene izložbe pločica parketa s otisnutim riječima: Mogu se pretvoriti u bilo što kad god to poželim. Pozlaćena novčanica od 100 njemačkih maraka nastala 1998. za Todorovićevu izložbu u Galeriji Žgabucin Galerije Gal, rad je u kojem se posve jasno mogu iščitati njegovi stavovi o vlastitim egzistencijalnim previranjima, ali i društveno-kritička oštrica poremećaja suvremene civilizacije. Obnašanje časne funkcije predsjednika HDLUR-a pojačalo je svakodnevno suočavanje s problemima funkcioniranja umjetničkih udruga, institucija i svih drugih nedaća s kojima se susreću umjetnici hrvatskog tranzicijskog društva. Slab interes publike za praćenje kulturnih programa, prokomentirat će izvođenjem angažirane akcije i provokacije 2003. godine – fotografiranjem slučajnih prolaznika čije će likove (u prirodnoj veličini) izrezati i zalijepiti na kartone koje će postaviti u predvorje i na stubište vječno praznog Hrvatskog kulturnog doma i na hodnike Muzeja moderne i suvremene umjetnosti – da tako stoje kao nijemi svjedoci i tobožnji posjetitelji kulturnih događanja.


Medijski pluralizam 90-ih ne nudi nam mogućnost formiranja grupacija autora koji se izražavaju na tragu istih poetičkih kodova. Todorovićeva je pojava u hrvatskim prilikama iznimna jer on suvereno barata širokim rasponom medijskih izričaja. Po dosljednosti u upotrebi crteža kao samostalne likovne tehnike, koju na suvremeni način uvijek nanovo reinterpetira, ostvario je značajan pomak u hrvatskoj umjetnosti današnjice. Tradicionalan medij tako je Todorovićevim stvaralačkim potencijalom evoluirao do nove pozicije u umjetničkom makrokozmosu.

 

1 O objektima, instalacijama i ambijentima, više u tekstu Sabine Salamon.
2 Osobito tijekom rada u ateljeu u Pašcu, u poticajnom okruženju kolega s kojima je dijelio atelje - Damirom Božićem - Pištom, Marjanom Blažinom i Melitom Sorolom - Staničić, a od 2000. kao profesor na Školi za primijenjenuumjetnost u Rijeci.
3 Knjiga materijala, vikend-priručnik utopije tijela za mezimce, Graftrade, MMC, Rijeka, 2001.
4 Do sada je MMSU objavio monografije o stvaralaštvu Ljube De Karine, Ive Kaline, Romola Venuccija, Stjepana Lahovskog, Jakova Smokvine, Carla Ostrogovicha i Marcela Ostrogovicha, a ove je godine u pripremi monografija Joška Eterovića.
5 Diplomirao je 1990. godine.
6 Mirko Zrinšćak, Ksenija Mogin, Dalibor Laginja, Đanino Božić, Marijan Pongrac.
7 Izložba je nastala kao rezultat udruživanja likovnih kritičara iz šest galerija u kojima je tijekom 1988. gostovala – u Koprivnici, Ljubljani, Mariboru, Subotici, Sarajevu i Rijeci.
8 Od 2005. u zbirci slikarstva MMSU-a.
9 Krug, u zbirci MMSU-a, inv. br. 1993.
10 U zbirci MMSU-a, inv. br. 2253.
11 Izložba Crtež nasuprot metodi, Mali salon.
12 U zbirci MMSU-a, inv. br. 2248.
13 Žiri je radio u sastavu Sabina Salamon, Nataša Ivančević i Berislav Valušek (izbornik izložbe).
14 Odnosno različite likovne senzacije u realitetu.

/ iz monografije Predrag Todorović, 2006. izdavači : Muzej moderne i suvremene
umjetnosti Rijeka, Grad Labin, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka,
Kulturno umjetnička udruga ARTEL /